Orašje kroz povijest

Područje današnjeg Grada Orašja bilo je naseljeno još u prapovijesna vremena. Iz razdoblja neolita, ili mlađeg kamenog doba, postoje sačuvani brojni predmeti koji ukazuju na život tadašnjih ljudi. Kako nam iz tog razdoblja nisu poznate nikakve etničke pripadnosti stanovništva, mi ih danas dijelimo po kulturama. Najzastupljenija kultura iz ovog razdoblja na području današnjeg Grada Orašja je vinčanska kultura dok u manjim tragovima nalazimo i prisustvo starčevačke i sopotske kulture. Ove kulture postojale su u razdoblju od 8.000 do 4.000 godina prije Kr.(p.n.e.). Sudeći prema pronađenim materijalnim ostacima neolitska naselja nalazila su se na području današnjih Matića, Boka, Oštre Luke, Tolise i Donje Mahale.

Osnovne odlike mlađeg kamenog doba su sjedilački način života, poljoprivreda i stočarstvo te izrada oruđa i oružja od kamena. Nekad u IV. tisućljeću prije Kr.(p.n.e.) u jugoistočnoj Europi pojavio se i metal. Iz razdoblja eneolita (bakrenog doba) na području Donje Mahale pronađeni su materijalni ostaci koji se pripisuju kostolačkoj kulturi. Također u Donjoj Mahali pronađeni su i ostaci naselja iz razdoblja mlađeg željeznog doba. Velika količina zemljanih posuda, nakita i novca koji su u njemu pronađeni svjedoči o obitavanju Kelta u ovim krajevima, po svoj prilici u III. stoljeću prije Kr.(p.n.e.).

Prostrano Rimsko Carstvo ostavilo je svoje tragove i na području današnjeg Grada Orašja. Sudeći po pronađenom pokretnom materijalu, rimske ceste, a možda i naselja, postojala su u III. stoljeću nove ere u Vidovicama, Tolisi, Boku i Oštroj Luci. Broj rimskih ukrasnih kopči (fibula) pronađen na području današnjeg Grada Orašja iznimno je velik, a jedan dio kopči izložen je u muzeju samostana u Tolisi.

Kako iz razdoblja ranog srednjeg vijeka nemamo materijalnih ostataka, pretpostavljamo da je ovo područje bilo slabo ili nikako naseljeno. Tek 1244. godine spominje se u povelji ugarskog kralja Bele IV. »terra Tolis« (zemlja Tolis) za što se uzima da je prvi pisani spomen današnjeg naselja Tolisa. Rijeka Tolisa i ribolov na njoj spominju se i 1422. godine u povelji ugarskog kralja Sigismunda, dok su u Basutskoj pronađeni ostaci manjeg utvrđenja ili naselja koje bi moglo pripadati XV. ili XVI. stoljeću.

Turska osvajanja dosegla su ove krajeve prilično kasno. Tek 1548. godine spominju se uz Savu napuštena zemljišta Utorkovište (Donja Mahala), Tolisa i Bok koja osmanske vlasti nakratko naseljavaju Vlasima a koja nekoliko desetljeća kasnije ponovno ostaju pusta.

Ratovi između Austrijskog i Osmanskog carstva iz XVII. i XVIII. stoljeća pokrenuli su brojne migracije i tek nakon njih doći će do masovnijeg naseljavanja stanovništva uz desnu obalu Save. Sela Vidovice i Kopanice spominju se već 1699. godine, Utorkovište (tada skupni naziv za Donju Mahalu, Tolisu, Ugljaru, Kostrč i Domaljevac) 1718. godine, Oštra Luka, Bok i Matići spominju se kao zasebna sela 1742. godine, a Jenjić i Bukova Greda nastaju početkom XIX. stoljeća. Ključni događaj za postanak današnjih naselja bio je rat između Austrijskog i osmanskog carstva vođen od 1716. do 1718. godine koji je završen potpisivanjem mira u Požarevcu. Prema odredbama tog mira, Austrija je dobila pojas zemljišta južno od Save. Kako bi osigurala novu granicu i plovni put, počela je ove krajeve naseljavati stanovništvom mahom pristiglim iz ratom zahvaćenih krajeva dalmatinskog zaleđa i Hercegovine. U kasnijim godinama značajan broj stanovnika doći će u posavska sela i iz tuzlanske okolice. Kada Austrija 1739. godine izgubi zemljište južno od Save, stanovništvo će, vjerojatno zbog boljih poreskih prilika, ostati i dalje nastanjeno u selima pod turskom upravom. Tek nakratko će ovo stanovništvo od 1788. do 1791. godine biti preseljeno u unutrašnjost Bosne, a pri povratku će se početi osnivati jezgre sela kakva danas poznajemo.

Što se samog Orašja tiče, ono je svoju jezgru počelo razvijati u razdoblju između 1828. i 1850. godine. Kada su 1862. godine iz Kneževine Srbije protjerani muslimani, dio njih naseljen je i u bosansku Posavinu. Orašje, sa svojim današnjim izgledom, podignuto je 1863. godine pod imenom Donja Azizija i uz Bosanski Šamac prvi je grad u Bosni i Hercegovini koji je građen planski. Naselje su projektirali francuski inžinjeri u obliku šahovske ploče. Oraška džamija imena Azizija sagrađena je već 1863. godine. Izbjeglice koje su se nastanile u Orašju podrijetlom su iz Užica i Sokola – ukupno doseljene 132 obitelji, Šabca – nepoznat broj i Beograda- doseljene 134 obitelji. Doseljenici iz Beograda i Užica su se bavili trgovinom i zanatima, iz Sokola zemljoradnjom i stočarstvom, a iz Šabca zanatstvom, ribarstvom i skeledžijskim poslovima.

Kada je 1878. godine Austrougarska okupirala Bosnu i Hercegovinu, Orašje je nakratko postalo središte kotara. Kroz svo vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini (1878-1918) područje današnjeg Grada Orašja bilo je podijeljeno u dvije upravne jedinice (općine): Gradsku općinu Orašje, kojoj je pripadalo samo Orašje kao naselje i Seosku općinu Donja Mahala kojoj su pripadala sva hrvatska sela koja i danas pripadaju području Grada.